Odlomak iz pogovora

... Postoji naša unutrašnja priroda koja se ne da izneveriti i Mišnić, hteo ne hteo, ostaje soopstveni glas među glasovima, jedna grafološka usamljenost, jedan sopstveni put u nepoznato u nemoguće...

...U plesni ribonukleinskih lanaca ovozemaljskog shvatanja života, u zvezdanom talogu hromozoma iz kojih nastaje belančevina čoveka, protein ljubavi, nežnosti, nadanja, straha, mašte i poverenja, plod neke ogromno otvorene praznine kojoj nema ruba, Mišnić je lupio čelom o najtvrđu stvar na svetu o sopstveni san. Kakav je njegov ćar? Ovo, bez sumnje, nije poezija sadašnjeg vremena, već eho nekog govora koji se među zubima i na jeziku naslućuje kao artikulacija onoga što se tek priprema u jednom sutra koje dolazi.